Posljednji post?

Ovaj blog počela sam pisati 12. studenog 2009. godine i prvi put sam se javila postom koji se zvao Prvi post. Mislim da je red da onda i zadnji nosi naslov Posljednji post. Jednostavno mislim da sam totalno ispraznila baterije. Ako budem osjetila potrebu da baš nešto važno pokažem, učinit ću to na facebooku. Blog neću ugasiti i u naslovu sam stavila upitnik, jer ću se možda jednom opet željeti "kaoigrati"... Puno pozdrava šalje vam Jasna

Japanska trešnja i još ponešto

Razdoblje kad procvjeta japanska trešnja u mom dvorištu definitivno je najljepše u čitavoj godini. Nažalost, to traje tek nekih desetak dana, ako pada kiša, još i manje, ali ja ipak preporučujem svima da posade to prekrasno drvo i uživat će u njemu kao i ja. Kad prođe cvijet, ne pojavljuje se plod, to je samo ukrasna trešnja bez plodova i nakon toga ostaje crvenkasto lišće koje traje do jeseni. Sad ću vas izmaltretirati slikama svog dvorišta... Odnedavno, na ovu trešnju obožavaju se penjati ova dva mala čudovišta. Sivko i Bela kamenjar i sjenica Je li vam dosta? Ovog proljeća po prvi put je procvao bijeli jorgovan... ...i mandarina koja ima tako opojan miris... I još samo da nema tih užasnih komaraca! Ali, ne može u životu baš sve biti idealno...

Čaše za poklon

Ima već dosta kako sam napravila ove čaše i poklonila ih za rođendan, a nisam ih pokazala na blogu. Malo ih je teže uhvatiti fotoaparatom zbog odsjaja, ali mislim da i na slici nisu loše. Izgledaju prilično elegantno, a kad se bude stavilo u njih neko vino ili šampanjac, vjerojatno će biti i bolje. Radila sam ih sa šablonama i frost bijelom bojom. Jednostavno, zar ne?

Neki to vole vruće

Prva asocijacija na Marylin Monroe uvijek mi je ovaj predivan film "Neki to vole vruće". Mogla bih ga gledati sto puta i uvijek se nasmijati na istim mjestima. Već dugo imam ovu salvetu s Merlinkom i nikako mi nije došla inspiracija gdje da ju stavim. Onda sam jednu večer smislila i napravila etui i ovu drvenu kutiju, ponovo s dvokomponentnim lakom, ali ovaj put sa srebrnim prahom. Vjerujte mi da drugačije izgleda uživo, stvarno je puno ljepše. Slikala sam na travi koja je puna tratinčica. Za one koji me pitaju zašto češće ne pišem postove na blogu, evo objašnjenja, i to u slici: Naime, moja mačka, koju već imamo preko godinu dana, nedavno se po prvi put omacila i imamo predivna dva mačića. Toliko su zanimljivi i oduzimaju mi dosta vremena, unijeli su zaista radost u našu kuću. Inače, ja uopće prije nisam bila ljubiteljica mačaka, draži su mi bili psi, ali eto, i to se promijenilo. Do sljedećeg javljanja, puno vas sve pozdravljam!

Što sam sve napravila za Uskrsni sajam

Sutra, od devet do 12, na Gnijezdu s tisuću pisanica, manifestaciji koja se već nekoliko godina organizira u mom Belišću, izložit ću neke stvari koje sam radila. Evo nešto slika: I još: Muči me malo ovo dodavanje slika, a htjela bih vam pokazati puno toga: Ima toga još: Bila sam dosta aktivna, zar ne? A što mi sve vrijedi kad ljudi samo gledaju stvari koje mogu pojesti... Možda se ipak nekome nešto svidi... I za kraj nešto što sam po prvi put radila:quilling jaje! Ovu tehniku tek upoznajem, zanimljiva je jako, ali treba dosta strpljivosti. Svima sretan Uskrs želi Jasna!

Spremna za sadnju

Da, da, mogu ja biti spremna za sadnju, ali ovo ludo vrijeme sigurno mi neće dozvoliti nikakvu sadnju, sigurno do poslije Uskrsa. Ljudi moji, danas je 25.3., a snijeg pada i moje dvorište se sasvim lijepo bijeli! Namjerno sam slikala sa svoje terase koja gleda na dvorište da se vidi, kako od proljeća, bez obzira na datum u kalendaru, još nema ni traga. Ove posude za cvijeće dobila sam još prije nekih dva mjeseca. Bile su metalne i sive, a ja sam ih zamislila da budu romantične. Mislim da ću u njih posaditi one minijaturne ruže i sasvim sigurno ću vam pokazati kako će izgledati kad mi sadnja konačno uspije. Do tada, držim fige da Uskrs ipak ne bude bijel kako najavljuju, jer Uskrsno gnijezdo s tisuću pisanica koje organizira Turistička zajednica mog grada na Veliku subotu, treba biti događaj koji će izmamiti ljude van.To je događaj koji okuplja kreativne udruge i pojedince, a oni su, sasvim sigurno, već pripremili hrpu zanimljivih stvari, finih kolača i svega ostalog. Naravno da i ovaj put na tome sudjeluje i moja knjižnica. Zar ste uopće sumnjali u to?

Etui s dvokomponentnim lakom

Samo da se malo javim i pokažem vam dva rada koja sam radila s dvokomponentnim lakom. Problem je kod fotografiranja ovakvih radova, jer se na fotografiji ne vidi ni otprilike stvarno stanje. Jedan etui je već pronašao novu vlasnicu, a nadam se da će se to uskoro dogoditi i s drugim. Puno pozdrava šaje vam umorna Jasna.....

Sospeso i shabby

Budući da sam dobila kritiku od više osoba kako rijetko pišem postove, odlučila sam malo i ja pomesti paučinu s ovog bloga i javiti se . Zapravo mi je drago kad mi netko kaže da već dugo nije vidio ništa novo na mom blogu-to je znak da me ljudi ipak prate, da vide da nešto radim. A radim ja itekako, svašta nešto. Ipak, sad ću pokazati samo dvije stvari koje sam napravila nedavno. Ove cvjetnjake za cvijeće sam napravila u tehnici Sospeso trasparente ili trodimenzionalnoj salvetnoj tehnici pomoću folije. Već sam ja pokazivala na blogu neke radove napravljene na taj način, a na sljedećoj radionici koju ću organizirati u knjižnici, radit ćemo upravo tu tehniku. Dakle, ove slike su ponajviše za moje vjerne sudionice radionice da vide što ćemo raditi sljedeći put. I još nešto što sam napravila u shabby shic stilu: jednu malu kutiju s lavandom, koja unutra ima stručak moje lavande iz dvorišta. Kad se kutija otvori, miris je stvarno predivan. Dakle, što je s ovim Bloggerom? Slike su mi spojene, ne mogu napraviti razmak među njima, a sve radim kako i inače radim. ?????? Još mi samo treba da mi sve potpuno nestane kako se dogodilo nekima....

Od srca srcu

Valentinovo... Ah, da imam sedamnaest i da sam zaljubljena, obilježavala bih taj dan. Ali, eto, nemam... Pa sam onda samo malo, malčice, napravila nešto što bih ja voljela dobiti da imam sedamnaest.

Volim raditi s krpicama, radila sam i neka jaja za Uskrs, ali o tome sljedeći put. S tim krpicama ima jako puno posla, oko svakog tog srca trebalo mi je, brat bratu, sat vremena posla. Al kad volem... Kad sam bila mala, nisam imala igračke. Zaista nisam. Imala sam jednog medu i jednu malu gumenu lutku kakve su se u to doba kupovale na vašarima. I neograničenu maštu. Ali,imala sam mamu koja je šila (samo nama u kući)i iza koje je ostajalo brdo krpica. I onda sam toj mojoj jadnoj gumenoj lutkici šila iglom i koncem haljine, hlače, košulje. Moja prijateljica Mila i ja raširile bismo dekicu u dvorištu i krenule s našim kreacijama. I ništa nam nije falilo. Eto, ove krpice su moj povratak u djetinjstvo.

Pick point

Dakle, do prije nekih mjesec dana nisam imala blage veze o tome što je to pick point. Ipak, čovjek uči dok je živ, a mene, što sam starija, sve više zanimaju različite stvari. Naravno da bi bilo puno bolje da radim samo jednu jedinu stvar, npr. lutkice od filca ili ogrlice od das mase i to bih vjerojatno usavršila. Ali, ja ne bih bila Jasna, da ne želim isprobati sve živo i mrtvo što se tiče kreativnih tehnika. Prije dvije godine naučila sam tehniku zlatoveza, i to onog pravog, preko kartona, koji se radi s dva konca, crnim i zlatnim. Sjećate se da sam vas sve izmaltretirala svojim prvim radovima nastalih u toj tehnici. Ali, da ne duljim, i pick point je nešto što ima veze sa zlatovezom, tj. radi se najčešće zlatnim ili srebrnim koncem. Ono što je najvažnije je imati sheme, napraviti preko kartona rupice i kroz to provlačiti konac. Naravno da je to puno jednostavnije od pravog zlatoveza, može ga naučiti raditi stvarno svatko, a mene je naučila jedna baka stara preko osamdeset godina. Baka Jelka došla je kod mene u knjižnicu i pokazala mi prvo kako ona radi ukrase za bor od staniola od čokolade. Onda je ona vidjela jaja koja ja radim od krep papira i poželjela je naučiti kako se ona rade. Baka je neumorna, duhovita, draga, i naravno da bih i ja željela biti takva u njenim godinama. Onda je sljedeći put donijela nekoliko čestitki napravljenih u tehnici pick point. Ona je ufrkivala krep papir po jajima, a ja sam po prvi put izbockala svoju čestitku zlatnim koncem.

I onda se to proširi kao zaraza:nije ti dosta jedna, nego želiš još, i još, i još. I onda sam od jedne žene saznala da se dosta toga može naći preko interneta, ali se mora upisati "pick point", a ja sam do tada uzaludno upisivala zlatovez na čestitkama i što sve ne. I to je to. Nemam nikakvih drugih ambicija, nego napraviti nekoliko čestitki. Ne zanimaju me veliki formati i slike napravljene tom tehnikom. I nemojte biti previše kritični: ja sam ovo stvarno tek nedavno počela raditi, a s više radova stječe se vještina. Veliki pozdrav svima koji ponekad svrate na moj blog i kojima se već nisam popela na glavu. Sebi samoj se često popnem...

Jorgovan i lavanda

Ove dvije kutije su zapravo ljubičaste, iako na fotografijama izgledaju kao da su plave. Naručena mi je jedna kutija i zatraženo je da bude veća i da bude s motivom lavande. Kad sam je krenula raditi, za oko mi je zapeo ovaj predivan jorgovan i nisam mu mogla odoljeti. Onda ipak napravih i jednu s lavandom, ali na puno manjoj kutijici. Eto, kako se ja držim naručiteljevih želja... Obje su napravljene s dvokomponentnim lakom (koji se na fotografijama slabo vidi) i sa zlatnim prahom. Što li će reći moja naručiteljica?

Print na jastučnicama i torbama

Iako još nisam sasvim gotova s ovim što sam napravila, ne mogu izdržati a da vam to ne pokažem. Ovo je nešto što sam radila po prvi put i jako sam zadovoljna rezultatom. O čemu se radi? Na jednom posebnom papiru (koji sam prije nekoliko mjeseci kupila u Lidlu, ne znam imaju li ga još uvijek) isprintala sam vintage motive s laserskim printerom i peglom ih prenijela na platno. Mora se raditi bez pare (ja sam koristila peglu koja je samo na struju), pegla se s naopake strane oko 5 minuta, odlijepi se zaštitni papir i motivi su se fantastično prenijeli na platno. Onda sam sašila jastučnice, a nekoliko sam zamislila da budu kao torbe, to još moram završiti ručke za njih. Na uputstvima na papiru piše da se mogu prati na 30 stupnjeva s naopake strane. Ja sam jednu oprala ručno i baš sam ju nemilice trljala, ali ostala je potpuno ista, motiv je stajao kakav je i bio.

Vjerujte mi da su uživo puno ljepše. Nisam mogla a da ne napravim dva sa Sarah Kay.

Meni se ipak najviše sviđaju ovi:

Kod ove sam se malo zeznula, jer je Pariz napisan naopako, kao u ogledalu. Na to se mora paziti kad se printa. Kako se vama sviđaju?

Godina za godinom...

Naravno da svi na početku godine podvlačimo crtu i pokušavamo sagledati kakva nam je bila prošla godina te donosimo i neke odluke kojih se ionako nećemo pridržavati. Tako sam ja sebi lani zacrtala da ću napisati knjigu i stvarno sam u tom trenutku mislila da će mi to i uspjeti, ali od toga sam potpuno odustala. To je trebala biti knjiga o kreativnim tehnikama, prožeta brdom fotografija, čak sam i napisala nekoliko poglavlja, ali sam shvatila da nemam ono što je osnovno za pisanje takve knjige, a to je vrijeme. A, naravno, ovo nije ni dobro vrijeme za knjige, bar ja to razumijem, jer sam svakodnevno njima okružena na poslu. Ponekad, kad sam skroz u crnoj fazi, kažem da će čitanje i knjige potpuno izumrijeti, kao što su izumrle i neke druge stvari, poput gramofonskih ploča, kaseta s pjesmama i slično. Zašto bi knjiga bila iznimka? Ipak, kakva je bila moja 2012? Mogu napisati da je bila i ovakva i onakva, godina u kojoj sam pročitala neke dobre knjige, u kojoj sam napravila neke dobre radove, godina u kojoj sam se živcirala, smijala se, plakala, godina u kojoj sam srela neke zanimljive ljude, u kojoj sam dijelila pozitivnu i negativnu energiju s ljudima koji su bili oko mene. Godina u kojoj sam nastojala biti dobra supruga i majka, ali to mi nije baš uvijek uspjevalo. Ipak, sve to nabrojano ne može se mjeriti s jednom jedinom činjenicom, a to je da sam 17. srpnja mogla prisvojiti prvu rečenicu iz romana Alberta Camusa "Stranac", a koja glasi: "Danas je majka umrla." Ništa, ama baš ništa drugo, ne može se mjeriti s tim. Godina 2012. meni je godina u kojoj je umrla moja mama. I kad prevalim još koju godinu preko leđa, i dalje će to biti upravo to, i ništa drugo.

Ova mala djevojčica koja sjedi tati na krilu sam ja, ali tako davno da se ne usuđujem ni izreći kad je nastala fotografija. Nema više ni tate, ni mame, ostale smo nas tri sestre...