Vrijeme plakanja

Nije me dugo bilo, gotovo mjesec dana, a i danas pišem post za koji ne znam hoću li ga uopće objaviti.

Ovo je kreativan blog i na njemu ne bi trebalo biti ništa drugo osim tema vezanih uz kreativnost, ali ja ipak odlučih podijeliti svoju tugu s vama, koji me čitate.

Iza mene su jedan tužni Božić, još tužnija Nova Godina i zatim najtužniji moj rođendan u životu.

Za Silvestrovo mi je tata završio u bolnici, umro je 2.1., a dan nakon toga bio je moj rođendan.

Za Jarce u horoskopu kažu da čvrsto stoje na zemlji, da su postojani, da njima više vlada razum, nego osjećaji.

I bila sam čvrsta, nastojala sam tatinu smrt prihvatiti kao nešto što je moralo doći, i razumno si ponavljala da je bolje to, nego patnja koja ga je sve više pritiskala.

Moja mama se njegovim odlaskom u bolnicu "pogubila". Kao da je netko izvukao stolicu ispod nje i ona se više ne može podići.

I znam da tu nema lijeka i to je ono što me boli još više nego gubitak tate.

Mama je u staračkom domu, jer više nije mogla biti ni pola sata sama, a ja imam užasan osjećaj krivice što je tako ispalo. I svaki odlazak tamo je bolan, užasno bolan, jer sam svaki put svjesna da neka ogromna gumica za brisanje briše stvari iz njene glave.

Eto...

Oprostite mi što ni za što drugo nisam sposobna.

Za mene je nastupilo vrijeme plakanja.