Godina za godinom...

Naravno da svi na početku godine podvlačimo crtu i pokušavamo sagledati kakva nam je bila prošla godina te donosimo i neke odluke kojih se ionako nećemo pridržavati. Tako sam ja sebi lani zacrtala da ću napisati knjigu i stvarno sam u tom trenutku mislila da će mi to i uspjeti, ali od toga sam potpuno odustala. To je trebala biti knjiga o kreativnim tehnikama, prožeta brdom fotografija, čak sam i napisala nekoliko poglavlja, ali sam shvatila da nemam ono što je osnovno za pisanje takve knjige, a to je vrijeme. A, naravno, ovo nije ni dobro vrijeme za knjige, bar ja to razumijem, jer sam svakodnevno njima okružena na poslu. Ponekad, kad sam skroz u crnoj fazi, kažem da će čitanje i knjige potpuno izumrijeti, kao što su izumrle i neke druge stvari, poput gramofonskih ploča, kaseta s pjesmama i slično. Zašto bi knjiga bila iznimka? Ipak, kakva je bila moja 2012? Mogu napisati da je bila i ovakva i onakva, godina u kojoj sam pročitala neke dobre knjige, u kojoj sam napravila neke dobre radove, godina u kojoj sam se živcirala, smijala se, plakala, godina u kojoj sam srela neke zanimljive ljude, u kojoj sam dijelila pozitivnu i negativnu energiju s ljudima koji su bili oko mene. Godina u kojoj sam nastojala biti dobra supruga i majka, ali to mi nije baš uvijek uspjevalo. Ipak, sve to nabrojano ne može se mjeriti s jednom jedinom činjenicom, a to je da sam 17. srpnja mogla prisvojiti prvu rečenicu iz romana Alberta Camusa "Stranac", a koja glasi: "Danas je majka umrla." Ništa, ama baš ništa drugo, ne može se mjeriti s tim. Godina 2012. meni je godina u kojoj je umrla moja mama. I kad prevalim još koju godinu preko leđa, i dalje će to biti upravo to, i ništa drugo.

Ova mala djevojčica koja sjedi tati na krilu sam ja, ali tako davno da se ne usuđujem ni izreći kad je nastala fotografija. Nema više ni tate, ni mame, ostale smo nas tri sestre...