Print na jastučnicama i torbama

Iako još nisam sasvim gotova s ovim što sam napravila, ne mogu izdržati a da vam to ne pokažem. Ovo je nešto što sam radila po prvi put i jako sam zadovoljna rezultatom. O čemu se radi? Na jednom posebnom papiru (koji sam prije nekoliko mjeseci kupila u Lidlu, ne znam imaju li ga još uvijek) isprintala sam vintage motive s laserskim printerom i peglom ih prenijela na platno. Mora se raditi bez pare (ja sam koristila peglu koja je samo na struju), pegla se s naopake strane oko 5 minuta, odlijepi se zaštitni papir i motivi su se fantastično prenijeli na platno. Onda sam sašila jastučnice, a nekoliko sam zamislila da budu kao torbe, to još moram završiti ručke za njih. Na uputstvima na papiru piše da se mogu prati na 30 stupnjeva s naopake strane. Ja sam jednu oprala ručno i baš sam ju nemilice trljala, ali ostala je potpuno ista, motiv je stajao kakav je i bio.

Vjerujte mi da su uživo puno ljepše. Nisam mogla a da ne napravim dva sa Sarah Kay.

Meni se ipak najviše sviđaju ovi:

Kod ove sam se malo zeznula, jer je Pariz napisan naopako, kao u ogledalu. Na to se mora paziti kad se printa. Kako se vama sviđaju?

Godina za godinom...

Naravno da svi na početku godine podvlačimo crtu i pokušavamo sagledati kakva nam je bila prošla godina te donosimo i neke odluke kojih se ionako nećemo pridržavati. Tako sam ja sebi lani zacrtala da ću napisati knjigu i stvarno sam u tom trenutku mislila da će mi to i uspjeti, ali od toga sam potpuno odustala. To je trebala biti knjiga o kreativnim tehnikama, prožeta brdom fotografija, čak sam i napisala nekoliko poglavlja, ali sam shvatila da nemam ono što je osnovno za pisanje takve knjige, a to je vrijeme. A, naravno, ovo nije ni dobro vrijeme za knjige, bar ja to razumijem, jer sam svakodnevno njima okružena na poslu. Ponekad, kad sam skroz u crnoj fazi, kažem da će čitanje i knjige potpuno izumrijeti, kao što su izumrle i neke druge stvari, poput gramofonskih ploča, kaseta s pjesmama i slično. Zašto bi knjiga bila iznimka? Ipak, kakva je bila moja 2012? Mogu napisati da je bila i ovakva i onakva, godina u kojoj sam pročitala neke dobre knjige, u kojoj sam napravila neke dobre radove, godina u kojoj sam se živcirala, smijala se, plakala, godina u kojoj sam srela neke zanimljive ljude, u kojoj sam dijelila pozitivnu i negativnu energiju s ljudima koji su bili oko mene. Godina u kojoj sam nastojala biti dobra supruga i majka, ali to mi nije baš uvijek uspjevalo. Ipak, sve to nabrojano ne može se mjeriti s jednom jedinom činjenicom, a to je da sam 17. srpnja mogla prisvojiti prvu rečenicu iz romana Alberta Camusa "Stranac", a koja glasi: "Danas je majka umrla." Ništa, ama baš ništa drugo, ne može se mjeriti s tim. Godina 2012. meni je godina u kojoj je umrla moja mama. I kad prevalim još koju godinu preko leđa, i dalje će to biti upravo to, i ništa drugo.

Ova mala djevojčica koja sjedi tati na krilu sam ja, ali tako davno da se ne usuđujem ni izreći kad je nastala fotografija. Nema više ni tate, ni mame, ostale smo nas tri sestre...